Kao nastavak služenja kazne u zajednici, evropski standard i potreba savremene pravno uredjene države, čiji život u Republici Srbiji aktuelna vlast sprečava.
-Institut uslovnog otpusta osudjenih lica na izdržavanju kazne zatvor, kao nejasno definisan pojam i sa društveno neprepoznatljivim značajem, kao diskrecioni sistem uslovnog otpusta, postojao je i u krivičnom zakonodavstvu SFRJ, kasnije SRJ, zbog čega se u praksi nije primenjivao, ili se primenjivao vrlo retko kao izuzetak, uobičajeno uz veliki otpor tužilaštva i sa rezervom zatvorskih vlasti koja je i danas pristutna u jako prepoznatljivim tragovima.
-Ustav Republike Srbije iz 2006 godine svojim odredbama iz čl.16 st.2, čl.16 st.2 i st.3 i čl.194 st.4 i st.5 jemči da su Opšteprihvaćena pravila medjunarodnog prava i potvrdjeni medjunarodni ugovori sastavni deo pravnog poretka Republike Srbije, da se neposredno primenjuju isto kao i domaći zakoni i opšti akti doneti u Republici Srbiji koji ne smeju biti u suprotnosti sa potvrdjenim medjunarodnim ugovorima i opšteprihvaćenim pravilima medjunarodnog prava, a prava koja se jemče opšteprihvaćenim pravilima medjunarodnog prava i potvrdjenim medjunarodnim ugovorima neposredno se primenjuju i tumače se u korist njihovog unapredjenja kao dostignutih vrednosti demokretskog društva,saglasno važećim medjunarodnim standardima o ljudskim i manjinskim pravima i praksi medjunarodnih institucija koje nadziru njihovu primenu.
-Za kazneno zakonodavstvo i zatvorenike u Republici Srbiji kao državi članici Saveta Evrope i kandidatu za članstvo u Evropsku uniju, a i nezavisno od toga, na polju stvaranja zakonodavnog okvira za praktičnu primenu uslovnog otpusta uopšte i obaveznog uslovnog otpusta, od posebnog je značaja važnost primena u praksi opšteprihvaćenih pravila medjunarodnog prava regionalnog karaktera za Evropu poput Evropskih zatvorskih pravila, Preporuke (2003)22 od dana 24.09.2003 godine, Komiteta ministara Saveta Evrope državama članicama o uslovnom otpustu, kao i razne i mnogobrojne Preporuke Komiteta ministara Saveta Evrope koje regulišu i unapredjuju tretman prema zatvorenicima u zatvorima, odabir i stručno osposobljavanje osoblja za rad sa zatvorenicima i za postpenalni prihvat oslobodjenih i uslovno otpuštenih zatvorenika i osudjenih lica prema kojima se kazne izvršavaju van zidina zatvora i u zajednici.
-Značajni doprinos na ovom polju u pogledu primene obaveznog uslovnog otpusta u Evropi čini Savet Evrope usvajanjem Preporuke br.R(82) 16 Komiteta ministara Saveta Evrope državama članicama o zatvorskom dopustu, na sastanku zamenika ministara 24.09.1982 godine, kojom zauzima stav da je u zajedničkom interesu država članica Saveta Evrope da ustanove zajednička načela politike borbe protiv kriminala, i da je u tom cilju neophodno da u kaznenu praksu i svoje zakonodavstvo, što pre i što je češće moguće, kao pravilo uvedu institut Uslovnog otpusta po zakonom unapred definisanim uslovima svim kategorijama zatvorenika, bilo u zatvorima zatvorenog ili otvorenog tipa.Ovo uz saradnju i konsultaciju sa “nezatvorskim vlastima”, što bi kod nas bile institucije socijalnog staranja čije kapacitete i sposobnost za ovu namenu treba unaprediti, specijalizovane nevladine organizacije i pojedinci, operativno sposobni koji se bave kaznenin pravom, zatvorima i zatvorenicima, čiji značaj istupom u medijima dana 15.09.2020 godine je istakao i direktor Uprave za izvršenje krivičih sankcija Dejan Carević, kao i specifične institucije za prihvat zatvorenika nakon otpusta iz zatvora-Poverenici, u periodu za koji im je odobren uslovni otpust, i pružanje delotvorne pomoći za uključivanje u društvo na društveno prihvatljiv način kao gradjani koji poštuju zakon, na osnovu i stavljanjem u funkciju Sistema društveno prihvatljivih vrednosti koje su stekli u toku socijalne rehabilitacije u zatvoru, a koje institucije su kod nas još uvek u povoju i operativno nesposobne da funkcionišu u punom kapacitetu potrebnom da daju vidljiv i značajan doprinos ovom cilju, samim tim smanjenju kriminala smanjenjem broja povratnika, kao i humanizacija zatvora, imajući u vidu činjenicu da je uslovni otpust, “nastavak služenja kazne u zajednici” kojima se zatvoreniku omogućava da se na najlakši način uključi u društvo-resocijalizuje, sa što manje troškova iz državnog budžeta.
-Najznačajniji doprinos afirmaciji instituta uslovnog otpusta u zakonodavstvu i praksi država članica Saveta Evrope, daje Komitet ministara Saveta Evrope preporukom(2003)22 od 24.09.2003 godine državama članicama o uslovnom otpustu, u čijem uvodu traži podršku od političkih vodja, funkcionera upravne vlasti, sudija državnih tužioca, advokata i javnosti, da zakonsku regulative i praksu Uslovnog otpusta usaglase sa zakonskom regulativom i praksom uslovnog otpusta demokratskih država koje poštuju Vladavinu zakona, sa ciljem da garantuju ljudska prava u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, sa posebnim naglaskom da:
– uslovni otpust tretiraju kao meru nastavka služenja kazne u zajednici,
-da bi na taj način pomogle zatvorenicima koji poštuju zakon da lakše naprave prelaz izmedju života u zatvoru ka životu u zajednici,
-da uslovni otpust treba učiniti dostupnim svim zatvorenicima, pa i onima osudjenim na doživotnu kaznu Zatvor pod uslovima koji garantuju sigurnost zajednice van zatvora,
-da na početku služenja svoje kazne zatvorenici trebaju znati kada stiču pravo na uslovni otpust po propisanim kriterijumima,
– da period trajanja uslova, odnosno vreme na koje se zatvorenik otpušta pre isteka kazne ne sme biti u velikoj nesrazmeri u odnosu na period izdržane kazne,
-da u cilju efikasne primene uslovnog otpusta, odnosno da bi on zaživeo u praksi na najbolji moguć način, zatvorske vlasti bi trebale da zatvorenicima ponude različite programe u kojima bi se obrazovali i pripremili za budući život u zajednici uz korišćenje raznih oblika izvršenja kazne kao što su poluotvorena, otvorena odeljenja i smeštaj izvan zidova zatvora, kako bi se zatvorenici pripremili na resocijalizaciju u zajednici.
-kriterijumi za odobravanje uslovnog otpusta,-propisani zakonom trebaju biti primenjeni na takav način da se uslovni otpust odobri svim zatvorenicima za koje se smatra da udovoljavaju minimalnom nivou garancija kojim se osigurava da će postati gradjani koji poštuju zakon, bez diskriminacije da li se nalaze u zatvrenom, poluotvorenom ili otvorenom delu zatvora, dok bi na odgovarajućim organima-zatvorskim vlastima morao ležati teret dokazivanja da neki zatvorenik nije ispoštovao te za konske kriterijume za puštanje na uslovni otpust,
-da bi relevantna tela trebala pokrenuti neophodan postupak kojim se omogućava donošenje odluke o uslovnom otpustu čim zatvorenik odsluži dati minimalni period kazne, a to su zatvorske vlasti, kakva je praksa u zatvorskim sistemima civilizovanih država Evrope.
-Preporuka posebno insistira da bi u toku pripreme za uslovni otpust zatvorske vlasti trebale da omoguće zatvorenicima da održavaju, uspostavljaju i ponovo grade odnose sa svojom porodicom i prijateljima koji ih podržavaju, za šta je u Republici Srbiji stvorena dobra osnova noviranim članom15(petnajest) Pravilnika o tretmanu, program postupanja, razvrstavanju inaknadnom razvrstavanju osudjenih lica, imajući u vidu do tada postojeću praksu u oblasti uslovnog otpusta.
-Za vlastu i osudjena lica u Republici Srbiji koja pretenduje da bude savremena pravno uredjena država od najvećeg je značaja da u skladu sa preporukama Komiteta ministara Saveta Evrope, kao opšteprihvaćenim pravilima medjunarodnog prava regionalnog karaktera za Evropu, u zakonodavnoj regulativi i praksi Uslovni otpust zaživi u praksi kao pravilo, pod uslovom da je zatvorenik odslužio unapred dati minimalni period od kazne i ispunio jasno propisane, zakonom objektivno date kritrijume, za čiju primenu i davanje zatvoreniku postupak pokreću relevantna tela i službe, po službenoj dužnosti, a da se davanje uslovnog otpusta može odgoditi-odbiti samo izuzetno pod uslovima propisanim zakonom, za čije postojanje teret dokazivanja pada na zatvorske vlasti, uz navodjenje novog datuma kada zatvorenik može biti pušten na uslovni otpust.
-Rukovodeći se ovim preporukama i ciljevima i potrebom da ovaj institut zaživi i da se u praksi izvršenja krivičnih sankcija šire koristi u skladu sa praksom evropskih zemalja u kojima se odobrava skoro po automatizmu, a imajući u vidu činjenice postojanja enormnog porasta broja zatvorenika u srbskim zatvorima, prenatrpanost zatvora, ogromno opterećenje za budžet za održavanja zatvora, koji problem se ne mogu rešavati izgradnjom novih zatvora čime se opterećuje ionako preopterećen državni budžet, kao i potrebu ispunjenja medjunarodnih obaveza Republike Srbije prema Savetu Evrope, koja podrzumeva uskladdjivanje propisa sa propisima Evropske unije, Vlada Republike Srbije je dana 07.12.2012 godine Narodnoj skupštini Republike Srbije dostavila Predlog 05 broj:011-8831/2012 od 06.12.2012 godine, zaveden pod br:03-713-4108/12, Zakona za izmenu i dopunu krivičnog zakonika, po hitnom postupku, čijim članom 4 predlaže da Narodna skupština izmeni do tada važeče odredbe čl.46 st.1 Krivičnog zakonika , tako što će tom izmenom u krivično zakonodavstvo Republike Srbije uvesti obavezan uslovni otpust imeprativnom normom “Osudjenog koji je izdržao dve trećine kazne zatvora SUD ĆE uslovno otpustiti sa izdržavanja kazne….”, dok je u odredbi čl.46 st.2 Krivičnog zakonika zakonodavac zadržao fakultativan uslovni otpust, kada su ispunjeni zakonom propisani uslovi, koji predlog je Narodna skupština usvojila donošenjem Zakona o izmenama i dopunama krivičnog zakonika objavljenom u Službenom glasniku Republike Srbije br.121 od 24.12.2012 godine.
-U tom cilju Vlada Republike Srbije je dana 18.12.2013 godine usvojila Strategiju 05 broj:021-10982/2013 za razvoj Sistema izvršenja krivičnih sankcija u Republici Srbiji do 2020 godine, kojom je kao dugoročne ciljeve zacrtala da do 2020 godine, u Republici Srbiji normativni okvir za izvšenje krivičnih sankcija i praksa izvršenja krivičnih sankcija, pa i u oblasti uslovnog otpusta, ostvarenje ljudskih prava lica lišenih slobode, moraju biti u poptpunosti uskladjeni sa Evropskim standardima, za šta se mora obezbediti delotvorna i efikasna sudska i administrativana zaštita, kao i osoblje za penalni tretman i postpenalni tretman-prihvat koje se pridržava visokih stručnih i ličnih standarda u radu i brizi o zatvorenicima i osudjenim licima, propisanim Preporukom br.R(97)12 Komiteta ministara Saveta Evrope državama članicama o osoblju zaduženom za sprovodjenje sankcija i mera i Evropskim zatvorskim pravilima, koja strategija u praksi ni delimično nije realizovana doo danas.
-Jer se na osnovu istraživanja izvršenog u 2020 godini, iz akta Centra za obuku i stručno osposobljavanje kadrova u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija br.151-20/20-01/1 od dana 30.01.2020 godine, izvesno utvrdjuje da taj Centar u period od 2014 godine do kraja 2018 godine nije izvršio obuku zatvorskog osblja za primenu Preporuke(2003)22 Komiteta ministara Saveta Evrope državama članicama o uslovnom otpustu i Preporuke br.R(99)22 Komiteta ministara SavetaEvrope državama članicama o prenatrpanosti zatvora i porastu broja zatvorenika, o značaju uslovnog otpusta u kaznenom sistemu i obaveznog uslovnog otpusta, i potrebi da se taj institut primeni u praksi u punom kapacitetu u skladu sa strategijom Vlade.
-Nakon toga i u tom cilju donet je i Zakon o izvršenju vanzavodskih sankcija i mera objavljen u Službenm glasniku Republike Srbije br.55/2014 godine, čijim odredbama je propisan način i postupak izvršenja uslovnog otpusta, na koji način je stvoren optimalan zakonodavni okvir za široku primenu ovog višestruko korisnog instituta u praksi izvršenja krivičnih sankcija u Republici Srbiji, kako po osnovu čl.16 st.2, čl.18 st.2 i st.3, čl.142 st.2 i čl.194 st.4 i st.5 ustava Republike Srbije i pravila 2, 4a,5,6,17 i 20 Preporuke(2003)22 Komiteta ministara saveta Evrope državama članicama o uslovnom otpustu, tako i po osnovu noviranog čl.46 st.1 Krivičnog zakonika.
-Dualizan u primeni uslovnog otpusta iz odredbi čl.46 st.1 i st.2 Krivičnog zakonika u praksi u skladu sa evropskim standardima, dodatno je zakomplikovala Narodna skupština Republike Srbije, koja je donela novi Zakon o izvršenju krivičnih sankcija objavljen u Službenom glasniku Republike Srbije br.55/2014,u čijem članu 47 st.2 je propisala obavezu zatvorskih vlasti da prilkom sačinjavnja izveštaja iz čl.564 st.2 Zakonika o kričnom postupku o objektivnom statusu zatvorenika koji je sudu podneo molbu za puštaje na uslovni otpust, sudu dostave i subjektivno mišljenje zatvorskih vlasti O OPRAVDANOSTI USLOVNOG OTPUSTA, najštetnije pravilo u kaznenom sistemu uopšte a posebno u praksi izvršenja krivičnih sankcija, koje pravilo je poništilo u praksi sve napore Vlade i zakonodavca da institut Uslovnog otpusta uopšte i Obaveznog uslovnog otpusta zažive u praksi u punom kapacitetu sa svim svojim pozitivnim posledicama i po zatvorenike i po državu, koje omogućava mešanje i uticaj upravne -zatvorske vlasti na rad sudova.
-Ovo iz razloga jer u Republici Srbiji koja je člana Saveta Evrope, sudovi kada je u pitanju primena uslovnog otpusta u punom kapacitetu, čini se još uvek nisu savladali “strah od letenja”, niti imaju “kulturu nepristrasnosti”, pa po molbama osudjenih za puštanje na uslovni otpust po pravilu ne zakazuju ročišta, i osudjene ne pozivaju na ročišta po pravilu, a odluke po molbama zatvorenika za puštanje na uslovni otpust umesto na osnovu kriterijuma propisanih odredbama čl.46 st.1 Krivičnog zakonika i odredbama čl.563 do čl.567 Zakonika o krivičnom postupku, i pravila iz Preporuke (2003)22 Komiteta ministara Saveta Evrope državama članicama o uslovnom otpustu, donose na osnovu “mišljenja zatvora da osudjenog ne treba pustiti na uslovni otpust” iz čl.47 st.2 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija,
-da puštanje osudjenog na uslovni otpust ne bi bilo opravdano jer osudjeni kaznu izdržava u zatvorenom delu zavoda, i da ima mesta napredovanja u tretmanu,
-da proces resocijalizacije još uvek nije okončan,
-da osudjeni ne priznaje izvršenje krivičnog dela,
-da osudjeni pokazuje samo formalno kajanja,
-da zatvorenik ima postupak u toku- čime se vredja njegova pretpostavka nevinosti,
-ili da zatvorenika ne treba pustiti na uslovni otpust imajući u vidu odnos izmedju dela izdržane i neizdržane kazne, iako je izdržao zakonom propisan minimum od 2/3 kazne, čak i onda kada postoji drastična nesrazmera u korist izdržanog dela kazne,
Koje uslove za puštanje na uslovni otpust ne poznaje ni domače zakonodavstvo, ni Preporuka (2003)22 Komiteta ministara Saveta Evrope državama članicama o uslovnom otpustu,
-Ova praksa dovodi i do komičnih situacija kao u jednom slučaju pred Višim sudom u Beogradu kada je na jednom od retko zakazanih ročišta po molbi osudjenog za puštanje na uslovni otpust, predstavnik zatvora u bezbožnom nadahnuću braneći stav zatvora da osudjenog ne treba pustiti na uslovni otpust izneo stav” da proces resocijalizacije još uvek nije okončan i da se osudjeni potpuno utopio u kriminogenu sredinu”, koju zatvorske vlasti uobičajeno nazivaju “osudjenički kolektiv”, na koju kvalifikaciju mu je jedna od sudija članova sudskog veća postavila pitanje” Jeste li mu vi dali mogućnost da se uključi u drugu sredinu”, misleći pri tome na mogućnost da osudjeni ostatak kazne izdržava u društvenoj zajednici, i da zatvorske vlasti ne motivišu osudjena da koriste institut Uslovnog otpusta.
-Izuzetno su retki slučajevi da sudovi usvoje molbu osudjenog za puštanje na uslovni otpust, ako se zatvorske vlasti protive njegovom puštanju na uslovni otpust, a u sudskoj praksi ne postoji odluka koju su sudovi po molbi osudjenog za puštanje na uslovni otpust doneli na osnovu Preporuke (2003)22 Komiteta ministara Saveta Evrope državama članicama o uslovnom otpustu, čiji status i značaj ne poznaju ni Apelacioni sudovi.
-Na ovaj način zatvorske vlasti kršenjem odredbe čl.142 st.2 Ustava Republike Srbije, čl.6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih Sloboda i čl.3 Zakonika o krivičnom postupku, direktno utiču na samostalnosti nezavisnost suda, prejudiciraju odluke suda po molbama osudjenih za puštanje na uslovni otpust, i pružaju snažan otpor da uslovni otpust zaživi u praksi, iz pragmatičnih razloga, jer imaju interes da zatvori budu puni, obzirom da po istraživanjima iz 2016 godine, za svakog zatvorenika iz budžeta Republike Srbije dobijaju 81.985,oo dinara mesečno, po aktu Uprave za izvršenje krivičnih sankcija u Beogradu broj:7-00-139/2016-03 od 29.12.2016 godine, što je dovelo do znatnog pogoršanja i onako lošeg stanja u pogledu kapaciteta i uslova smeštaja zatvorenika u ustanovama za izvršenje kazne Zatvor do te mere da budu pretrpani, da se ta kazna izvršava nezakonito u nelagalnim i tajnim ustanovama, a da Republika Srbija bude medju državama sa najvećim postotkom zatvorenika na 100.000(sto hiljade) stanovnika, što zahteva hitnu izmenu Zakona o izvršenju krivičnih sankcija dela odredbe čl.47 st.2 iz toga zakona, kojim je propisana obaveza zatvora da u svom izveštaju iz čl.564 st.2 Zakonika o krivičnom postupku i čl.47 st.2 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija “daju mišljenje o stepenu ispunjenosti programa postupanja I OPRAVDANOSTI USLOVNOG OTPUSTA” KAO ŠTETOČINSKU, jer o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za puštanje osudjenog na uslovni otpust odlučuje sud po osnovu čl.142 st.2 i čl.145 st.2 ustava, a ne zatvorska vlast.
-U dosadašnjoj višegodišnjoj praksi primene instituta uslovnog otpusta dokazano ja da sudovi odluke po molbama osudjenih za puštanje na uslovni otpust donose pre svega” na osnovu mišljenja zatvora”, stavljajući mišljenje zatvora iznad zakona, ustava i opšteprihvaćenih pravila medjunarodnog prava, i svog dostojanstva.
– Do koje mere zatvorske vlasti i sudovi u Republici Srbiji pružaju otpor da uslovni otpust uopšte i obavezan uslovni otpust zažive u praksi izvršenja krivičnih sankcija u skladu sa zakonom, opšteprihvaćenim pravilima medjunarodnog prava i Strategijom Vlade za razvoj Sistema izvršenja krivičnih sankcija u Republici Srbiji, izvesno se utvrdjuje iz izjave nekada visokopozicioniranog službenika Kazneno popravnog zavoda u Nišu, načelnika službe za tretman Ljubiše Tajića datom pred Višim sudom u Nišu dana 04.06.2019 godine na ročištu u predmetu 3 P.br.3952/2018 i u aktu Kazneno popravnog zavoda u Nišu br.24-8-12720/2019-02/1 od 05.12.2019 godine”da institut obaveznog uslovnog otpusta u zakonodavstvu i sudskoj praksi u Republici Srbiji ne postoji i ne primenjuje se ”, u čemu ga je u rešenju broj:116-06-11/2020 od dana 02.03.2020 godine i broj: 116-06-8/2020-05 od dana 21.02.2020 godine podržava v.d. direktor Uprave za izvršenje krivičnih sankcija u Beogradu Dejan Carević.
-Viši sud u Nišu je u obrazloženju rešenja SIK br.20/20 od dana 10.04.2020 godine zauzeo izričit stave “da pozitivno krivično zakonodavstvo Republike Srbije ne poznaje institut obaveznog uslovnog otpusta”, i na tom stavu zasnovao sudsku odluku.
-Ova praksa traje od 24.12.2012 godine pa do danas punih 13(trinajest) Godina, što su objektivni dokazi i kriterijumi da najveću prepreku da Uslovni otpust zaživi u praksi izvršenja krivičnih sankcija u Republici Srbiji predstavljaju zatvorske vlasti i sud, što ukazuje na hitnu potrebu da se postupak po molbama osudjenih za puštanje na uslovni otpust izmesti iz nadležnosti suda i poveri u nadležnost Posebnih odbora sačinjenih od prestavnika Povereničke službe, centara za socjalni rad, nevladinog sektora, istaknutih dokazano dobrih pravnika bilo praktičara ili teoretičara u kaznenom pravu i kaznenoj praksi, a da se uloga zatvorskih vlasti u tom postupku svede samo na dostavljanje objektivnog izveštaja o statusu osudjenog koji je podneo molbu za uslovni otpust Odboru, i učešće jednog predstavnika zatvorskih vlasti u radu Odbora.
-U ovu svrhu bi trebao biti donet poseban Zakon o uslovnom otpustu u kome bi pored ostalih odrebi bila uneta odrdba čl.46 st.1 Krivičnog zakonika, preuzete odgovarjuće odredbe iz Preporuke (2003)22 Komiteta ministara Saveta Evrope državama članica o uslovnom otpustu, Evropskih zatvorskih pravila i drugih odgovarajućih preporuka koje se odnose na uslovni otpust, i izmenjene odredbe čl.563 do 568 Zakonika o krivičnom postupku kojim bi pored prava osudjenog i njegovog branioca da podnesu molbu za uslovni otpust, bila predvidjena obaveza zatvorskih vlasti da po službnoj dužnosti nadležnom Odboru podnesu zahtev za puštanje na uslovni otpust osudjenog koji ispunjava minimalne uslove propisane zakonom, i obaveza Odbora da izda nalog zatvorskim vlastima da na ročište za raspravljanje o predlogu osudjenog za puštanje na uslovni otpust obavezno dovedu osudjenog, kako bi mu se dala prilika da se izjasni o Izveštaju zatvorskih vlasti o njegovom vladanju.
-Zbog ove situacije često se dešava da broj osudjenih lica koji čekaju na izvršenje kazne Zatvor bude veći od broja zatvorenika u zatvorima, da ogromni broj izvršnih presuda po osnovu kojih su lica osudjena na kaznu zatvor ne može da se izvrši, pa se kazne zatvor nezakonito spaja sa alternativnim sankcijama, čime se onemogućava ostvarivanje svrhe kazne zatvor, borba protiv rastućeg i sve raširenijeg kriminala, što u krajnjem slučaju onemogućava funkcionisanje države kao pravne i operativno sposobne da garantuje, ličnu, imovinsku i pravnu sigurnost uopšte, pa izlaz traži u izgradnji novih zatvora u Pančevu i Kragujevcu, i opterećivanju prezaduženog budžeta.
-Prema istraživanju iz 2016 godine na osnovu zvaničnog izveštaja Uprave za izvršenje krivičnih sankcija u Beogradu broj:7-00-50/2016-03 od dana 13.05.2016 godine, u zatvorima u Republici Srbiji koji imaju kapacitet od 9.459 mesta, na izdržavanju kazne zatvor nalazilo 10.234 osudjenih lica, ili 775 lica više, što je primoralo Državu Republiku Srbiju da dugogodišnje kazne Zatvor nad osudjenim licima, na načovečan i ponižavajući način izvršava nezakonito u Objektu Ministarstva pravde, i Uprave za izvršenje krivičnih sankcija u Beogradu specijalno namenjenom za smeštaj lica lišenih slobode, odnosno uhapšenih i pritvorenih lica po čl.2 st.1 t.23 Zakonika o krivičnom postupku, koji niti je zvanično osnovan niti je zvanično kao takav registrovan da postoji, ili tajnom specijalnom istražnom zatvoru sagradjenom na kp.br.228/2 novog premera u KO Kovilovo, u krugu Kazneno popravnog zavoda u Beogradu-Padinskoj Skeli otvorenog tipa, koji tajni specijalni istražni zatvor posluje pod nazivom fiktivnog Kazneno popravnog zavoda u Beogradu zatvorenog tipa sa posebnim obezbedjenjem, koji je osnovan ali nikada nije sagradjen u Beogradu odnosno Padinskoj Skeli.
-Najdrastičniji primer takve prakse je Kazneno popravni zavod u Beogradu u kome je za 4(četiri) godine na uslovni otpust pušteno samo 1 (jedno) lice.
-U tom kontekstu, i u praksi relevantne zatvorske vlasti ne motivišu zatvorenike da koriste institute uslovnog otpusta, primera radi što bi svakog zatvorenika na početku izdržavanja kazne obavestile kada stiče pravo na uslovni otpust i pod kojim uslovima, i da samo od njegovog ponašanja zavisi da li če biti pušten na uslovni otpust.
-Zbog iznetog Obavezan uslovni otpust na ulazu u 21 vek u Republici Srbiji je još uvek u povoju, a u osudjeničkim kolektivima je još uvek nedostižan san i potreba, koji bi bi dao više pozitivnih efekata od bilo kakvog tretmana, koji tretman se u srbskim zatvorima svodi na prostu formu i surovu ekonomsku eksploataciju, jer svi pričaju o uslovnom otpustu kao “dve trećine”, ili “trećini”, koji imaju ispred sebe kao motiv i cilj za svoje radno angažovanje i optimalno moguće socijalno adaptibilno ponašanje u zatvorskim uslovima.
-Pri postojećoj zakonskoj regulative i stvarnosti u praksi izvršenja kazne Zatvor, Obavezan uslovni otpust nameće se kao nužna civilizacijska potreba i kao prektično i efilasno rešenje za izlaz iz stanja koje guši funkcionisanje pravnog sistema, jer državi omogućava da se približi savremenim i pravno uredjenim državama, da smanji broj zatvorenika i ogromne uštede u preopterećenom budžetu, a osudjenim licima daje snažnu podršku da se maksimalno angažuju na ostvarivanju tretmanskih ciljeva i sopstvenu socijalnu rehabilitaciju usvajanjem društveno prihvatljivih vrednosti u cilju lakšeg i bezbolnijeg prelaska iz statussa lica sa kriminogenom strukturom ličnosti i iz zatvora, u status socijalno adaptibilnih i komunikativnih ličnosti i gradjana koji poštuju zakon.
-Danas kada je u Republici Srbiji institut uslovnog otpusta pretvoren u sredstvo za surovu ekonomsku eksploataciju zatvorenika, putem prinudnog rada koji je zabranjen odredbama čl.26 st.3 i st.4 Ustava Republike Srbije, po principu ustaljenom u zatvorskoj praksi da onaj zatvorenik koji želi da koristi pravo na Uslovni otpust mora da se nalazi u poluotvorenom ili otvorenom odeljenju zavoda, a da bi se nalazio u poluotvorenom odeljenju zavoda MORA DA RADI, od zakonodavne vlasti u Srbiji zahteva da shvati značaj Obaveznog uslovnog otpusta, i da poštujući Preporuku(2003)22 Komiteta ministara Saveta Evrope državama članicama o uslovnom otpustu, hrabro zakorači u vreme i ispred svog okruženja tako što će izmenama zakona, u kazneno zakonodavstvo Republike Srbije uvesti institut Obaveznog uslovnog otpusta za sve zatvorenike bez obzira u kojim zatvorima se nalaze, bez diskriminacije da li se nalaze u zatvorenim ili poluotvorenim ili otvorenim odeljenjima zatvora, pod jednakim zakonom strogo definisanim uslovima, koji garantuju sigurnost u društvenoj zajednici.
-Time bi bio stvoren siguran pravni osnov za sve zatvorenike koji ispunjavaju zakonske uslove za puštanje na uslovni otpust, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, da vodjeni mogućnošću obaveznog uslovnog otpusta i saznanjem da sami svojim ponašanjem odredjuju da li će ostvariti pravo na uslovni otpust ili neće, svesno sve svoje preostale ljudske mogućnosti-kapacitetet angažuju na sopstvenom popravljanju, ostvarenjem aktivne saradnje sa nadležnim zatvorskim vlastima na realizaciji individualno odredjenih programa postupanja, na poštovanju kućnog reda u zatvorima i usvajanju ponašanja koje od njih traži zajednica u kojoj žive, u saradnji sa Poverenicima za izvršenje vanzavodskih sankcija i mera.
-Na osudjenim licima-zatvorenicima koji dobiju obavezan uslovni otpust bila bi i obaveza da poverenje koje im je država ukazala iskoriste na najbolji moguć način da se ponovo uključe u zajednicu kao gradjani koji poštuju zakon i da ne iznevere ukazano poverenje, kao zbog sebe tako i da bi dali pozitivan primer drugim zatvorenicima, a da vlasti ohrabre da sa više poverenja i u punom kapacitetu primenjuju ovaj institut uz obaveznu evaluaciju na godišnjem nivou sa kojom bi javnost bila informisana preko medija i na drugi odgovarajući način.
-Ovo tim pre što je država uvek u mogućnosti da osudjenog koji je prekršio uslovni otpust vrati u zatvor na izdržavanje preostalog dela kazne, da mu to uzme kao otežavajuću okonost pri dodeli pogodnosti, ili odmeravanja kazne za krivično delo koje je učinio u toku uslovnog otpusta.
-Na zatvorskim vlastima bi bila obaveza da angažovanjem stručnih vaspitača u koje zatvorenici imaju poverenje, koji su prava retkost u srbskim zatvorima, za svakog zatvorenika u skladu sa zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, Pravilnikom o tretmanu program postupanja, razvrstavanju i naknadnom razvrstavanju osudjenih lica, Evropskim zatvorskim pravilima i preporukama donetih u ksladu sa njima, a posebno za zatvorenike osudjene na doživotni zatvor i druge dugogodišnje kazne u skladu sa Preporukom Rec(2003)23 Komiteta ministara Saveta Evrope državama članicama o postupanju sa zatvorenicima koji izdržavaju doživotne i druge dugogodišnje kazne od strane zatvorskih uprava, i u saradnji sa Poverenicima za izvršenje vanzavodskih sankcija i mera, blagovremeno urade ne šablonske, nego individualizovane programe postupanja koji se redovno ažuriraju, u u kojima bi pored do sada postojećih odredaba stajala i odredba”Uslovni otpust u skladu sa zakonom moguć je dana ….. godine”, što bi bilo u skladu sa odredbom iz tačke 4 b Preporuke(2003)22 Komiteta ministara Saveta Evrope državama članicama o uslovnom otpustu, što bi bilo od nemerljivog značaja da se zatvorenici podstaknu da uzmu aktivno učešće u pripremi za budući život u zajednici.
-Na državi, a pre svega na političkoj vlasti je obaveza da preduzme korake da se institut Obavezan uslovni otpust što pre uvede u kazneno zakonodavstvo Republike Srbije da bi Odborima za primenu uslovnog otpusta bio stvoren pravni osnov da ga kao opšte koristan institut u praksi široko i bez rezerve primenjuju kao pravilo, a ne kao izuzetak što danas i godinama unazad čine sudovi.
-Poslednji korak u tom smislu država Republika Srbija je učinila kozmetičkim izmenama odredbe čl.46 stava 1 Krivičnog zakonika odredbom čl.3 Zakona o izmenama i dopunama krivičnog zakonika (Službeni glasnik RS br.94/2016), koja se pokazala kao nedorečena, nedovoljna i beskorisna jer u praksi nije dala nikakve vidljive rezultate, obzirom na činjenicu da sudovi i dalje odluke po molbama osudjenih za puštanje na uslovni otpust donose” na osnovu mišljenja zatvora”.
Temu obradio,
Pravnik i operativni saradnik Odbora za ljudska prava Leskovac
Dragutin Vidosavljević
Leave a Reply